Čitati bez kvačice

[Ivan]

[Ivan]

Čovjek je stvoren da bi svijet preobrazio u raj, ali je tragično rođen s greškom. I tako je njegov raj uvijek uništavan glupošću, pohlepom, razaranjima i kratkovidnošću. Svijet je bio predan čovjeku da ga pretvori u raj, ali on je uvijek pravio greške, stoga što u osnovi ima manu. Mogao bi s time nešto učiniti kada bi znao kako treba živjeti, ali on to ne zna - i nikad ni neće znati, jer takvo mu znanje nije dostupno. Tako, koliko god teško čovjek radio da bi svijet pretvorio u raj, vjerojatno će samo nastaviti praviti greške.
(D. QUINN, ISHMAEL)

[Ivan]

Mir s tobom mlada damo, uputi on svoje misli Raini. Pridobila si ovog jadnog izobličenog modernog viteza, koji sad nosi tvoje boje na rukavu. Ali i ovaj svijet u kojem smo rođeni je jadan i izobličen, svijet koji nas odbacuje bez milosti i bez pitanja. Ali barem neću samo jurišati na vjetrenjače u tvoje ime - ne, poslat ću projektile na te vrteće prokletinje i raznijeti ih do neba. Sada je znao kome služi. I zašto ne može odustati. I zašto ne smije biti neuspjeha.                         
(L. MCMASTER BUJOLD, GRANICE VJEČNOSTI)


Čak ako i ne volite znanstvenu fantastiku, Vorkosigan saga je nešto posebno i svijet za sebe. Obavezno uzeti u ruke.

[Ivan]

Sva mudrost svijeta u jednom citatu. Svaka Vam čast gospodine Orwell.

U cijeloj povijesti, a vjerojatno sve od neolitskog doba, na svijetu su postojale tri vrste ljudi, Viši, Srednji i Niži. Cilj Viših jest da ostanu gdje jesu. Cilj Srednjih je da zamijene mjesto s Višima. Cilj Nižih, kad uopće imaju kakav cilj - jer je trajna karakteristika Nižih da su previše potlačeni teškim radom da bi mogli, osim na mahove, biti svjesni bilo čega izvan njihova svakodnevna života - jest da ukinu sve razlike i da stvore društvo u kojem će svi ljudi biti jednaki. U toku dugih razdoblja, Viši prividno drže vlast, ali prije ili kasnije uvijek dolazi trenutak kad gube ili vjeru u sebe ili sposobnost da djelotvorno vladaju, ili oboje. Tada ih obaraju Srednji, koji vrbuju Niže za svoju stvar, pretvarajući se da se bore za slobodu i pravdu. Čim postignu svoj cilj, Srednji potisnu Niže natrag u njihov bivši ropski položaj, a sami postaju Višima. Uskoro se novi sloj Srednjih odcjepi od jedne ili druge ili od obje skupine i borba počinje iznova.
(G. ORWELL, 1984.)

[hyde_sb]

Jedna od meni najdražih knjiga tj dve najdraže knjige su Vrli novi svet i Ponovo u vrlom novom svetu  Aldous Huxley.
Aldous Huxley je najviše prepoznatljiv po distopijskom romanu Vrli novi svet, u kome opisuje budućnost čovečanstva pod vlašću tehnokratskih elita i kapitalista, aludirajući imenima likova na političke i ekonomske vladare vremena u kojem je pisao ovu knjigu.Ovim romanom proročki je opisao načine manipulisanja društvom koji su danas uveliko prisutni.
Ali nastavkom knjige Ponovo u vrlom novom svetu prikazuje koliko je tačno predvideo sve ono što se smatralo naučnom fantastikom u prvoj knjizi napisanoj 1931.
Ovom prilikom izdvajam za mene neprocenjiv kontakt i belešku o kontaktu dva genijalca pismo Aldous Huxley upućeno George Orwell.
Ovo nije prvi kontakt ova dva velika pisca: trideset godina ranije,Aldous Huxley je privremeno Orwellu predavao francuski na koledžu Iton.


21. oktobar, 1949

Poštovani gospodine Orwell,

Vrlo ljubazno od Vas što ste tražili od svojih izdavača da mi pošalju primerak vaše knjige. Stigla je dok sam bio u sred posla koji iziskuje mnogo čitanja i proveravanja referenci; budući da sam, zbog lošeg vida, prinuđen da smanjim obim čitanja, morao sam da sačekam dugo vremena pre nego što sam bio u stanju da se upustim u čitanje 1984.
Slažem se sa svim što su kritičari do sad pisali i mislim da ne moram da Vam ponavljam, još jedanput, koliko je Vaša knjiga izuzetna i fundamentalno važna. Dozvolite mi da umesto toga govorim o onome čime se knjiga bavi – konačnom revolucijom.

Prvi nagoveštaji filozofije konačne revolucije, revolucije van politike i ekonomije, koja ima za cilj potpuno psihološko i fizičko potčinjavanje pojedinca, mogu se naći kod Markiza de Sada, koji je za sebe smatrao da je nastavio i upotpunio ideje Robespjera i Babeufa. Filozofija vladajuće manjine u 1984 je sadizam koji je doveden do svog logičnog zaključka: prevazilaženja i odbacivanja seksa. No čisto sumnjam da bi u stvarnosti politika direktnog ugnjetavanja mogla da potraje.
Verujem da će vladajuća oligarhija pronaći manje naporne i štedljivije načine upravljanja i zadovoljavanja svoje žudnje za moći, i da će ovi načini nalikovati onim koje sam opisao u Vrlom novom svetu. Nedavno sam imao prilike da proučavam istoriju biomagnetizma i hipnoze, i zaprepastio sam se kako je svet, čitavih sto pedeset godina, odbijao da ozbiljno razmotri otkrića Mesmera, Brejda, Ezdajla, i drugih.
Delimično zbog preovlađujućeg materijalizma, a delom zbog svog uticajnog ugleda, filozofi i naučnici devetnaestog veka nisu bili voljni da istražuju čudnovatije aspekte psihologije – one koji bi za praktične ljude, kao što su političari, vojnici i policajci, bili upotrebljivi u cilju kontrole.
Zahvaljujući svojevoljnom neznanju naših predaka, konačna revolucija je odložena za pet ili šest generacija. Još jedna srećna okolnost bila je Frojdov neuspeh sa hipnozom, i njegovo posledično obezvređivanje hipnoze. Ovo je odložilo primenu hipnotizma u psihijatriji za najmanje četrdeset godina. Ali, sada se psihoanaliza kombinuje sa hipnozom… a hipnoza se postiže lako, i neograničeno produžava putem upotrebe barbiturata, koji indukuju hipnoidno i sugestibilno stanje čak i kod najtvrdoglavijih subjekata.
Verujem da će svetski vladari u narednim generacijama otkriti da su uslovljavanje dece i narko-hipnoza efikasnije sredstvo kontrole od pendreka i zatvora, a da se žudnja za moći može sasvim zadovoljiti i navođenjem ljudi da zavole svoje ropstvo isto toliko koliko i šibanjem i prisiljavanjem na poslušnost.
Drugim rečima, predosećam da je strahoti 1984 pre suđeno da se preinači u košmarni svet sličniji onom koji sam zamislio u Vrlom novom svetu. Promena će se desiti iz potrebe za povećanjem efikasnosti. U međuvremenu, naravno, može da se desi neki veliki biološki ili atomski rat – u kom slučaju ćemo imati noćne more neke potpuno druge, nezamislive vrste.

Hvala Vam još jednom na knjizi.

Iskreno Vaš,

Aldous Huxley

https://www.6yka.com/novosti/oldos-haksli-citati-vijesnika-novog-doba

nema potrebe prepisivati s drugih stranica, znamo i sami pronaći

[shunja]

Očajnički su je se držali. Neki su mi samo zamjerali nazočnost, doživljavajući me suparnikom. Ali drugima je od samog početka strašna spoznaja bila zakopana duboko u očima. Znali su da će ih ostaviti, ali nisu znali zašto. Stoga su je se grčevito držali kao mornari u brodolomu nošeni olujnim vjetrom, koji se drže za stijenu premda će završiti smrskani o nju. Gotovo sam ih žalio. Gotovo.

Patrick Rothfuss - Ime vjetra

[hyde_sb]

Od autora svjetskog bestselera Čovek po imenu Uve

Najluđi roman Fredrika Bakmana! Nerazumno nepristojna komedija

Uznemireni ljudi

ovo je tema za citate iz knjiga, ne za preporuku..

knjige se preporučuju u ovoj temi

https://www.prijevodi-titlovi.org/forum/index.php?topic=267.0

[atma]

umjesto citata, jedna kratka priča....

U ništa


Ponekad se probudim noću. Budim se i ujutro, kad treba. Uglavnom, sjedim u mraku i razmišljam koliko volim svoju ženu.
Boli me rame od tenisa. Zamišljam kako ljudi zavide mojoj ljubavi kao Ivaniševiću na prvom servisu. Dok sjedim dođe mi da zapalim, iako bez uspjeha pokušavam ne pušiti već godinama.
Rano ustajem, puno radim. Sutra poslije podne ću joj reći kako ne mogu spavati zbog nje, i kako bi bilo bolje da ne spavamo zajedno.
U pet popodne imam blok sat tenisa, kasnije pijem pivo u kavani s prijateljima. Sretni smo bez žena. Nitko se ne žali, nitko i ne voli slušati tuđa sranja. Bolje pričaj veselo, ali ne iz prvog lica. Previše sreće ne možemo podnijeti, emocije su zabranjena roba. Kasnije samo šutimo i pijemo. Oboje je lakše u društvu.
Ne stižem kući na vrijeme. Ona je otišla odvesti Lornu na balet. Neće se vratiti, jer s dvije prave i jedne surogat mame ide na kavu. Tamo odmjereno razgovaraju. Sve priznavaju jedna drugoj, odobravaju ne odajući ništa. Malo ogovaraju, malo lažu. U društvu ne pije, moja žena pije sama. Kaže; "Jedino se u votki izgubim". Kao da utjehu flaširaju u nekoj tvornici ruskog emigranta u Kanadi.
Kad pijem, volim okus omamljenosti, kao i moraliziranje poslije toga.
Svaki dan me boli glava, ipak je nosim svuda. Na poslu mi sigurno ne treba, ima tamo tko će razmišljati. Ako mali mozak upravlja motorikom tijela, onda je i dovoljan. Pokazao sam srednji prst onom grebatoru na poslu.
Imao bih i nešto drugo pokazati Ireni. Volim je gledati dok hoda. Udana je i ima dvoje djece. Pio sam neku simulaciju kave kad je prolazila, primijetila je moju smeđu slinu.
Rekla mi je - Ja ne varam muža, sve mu priznajem.
Rekao sam – Volim svoju ženu i ne želim biti samo nečije priznanje.
Ipak smo završili na krevetu u kući pokojne bake. Hladan seks s mirisima plijesni i bidermajer krevetom, ispod slike anđela koji čuva dječaka i djevojčicu na rubu litice.
Nas čuvaju agenti osiguranja, redovno plaćene police, pojasevi u automobilima, brokule ili bijeli luk u tabletama.
Navečer gledam nogomet, došao mi je susjed u goste. Pijemo kavu. On je svoj televizor razbio, sada ponekad navrati na utakmice lige prvaka. Živi sam i, po njegovu priznanju, svaki dan ga je ta kutija u regalu vrijeđala. Na sve načine pokušava upravljati s njim i misliti umjesto njega. Pogodio je Sony tavom s dvostrukim dnom i rekao – Neće mene nitko zajebavati u mojoj kući.
Real je poveo protiv Intera jedan nula.

[coex01]

Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.

To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.

IVO ANDRIC

[atma]

Čovjek je životinja od koje se previše traži.

Peter Sloterdjik

[atma]

U potrazi za Sloterdjikom
Polovinom tridesetih godina prošlog stoljeća Amerikanci su izveli bizaran eksperiment. Uhvatili su trideset i šest tisuća ptica i rasporili im trbuhe kako bi se uvjerili i riješili jednu zagonetku. Naime, pitanje je bilo koliko su ptice pojele kukaca koji se služe mimikrijom u prirodi i onih drugih koji uvijek izgledaju isto bez obzira na okolinu ili opasnost. Rezultat je bio znakovit i važan. U utrobama ptica pronašli su pola – pola jednih i drugih kukaca. Zašto se onda kukci skrivaju u bojama okoline ako imaju istu šansu biti pojedeni kao i ovi koji to ne rade? Ovaj slučaj navodi i Lacan u svojim predavanjima i knjigama. Nažalost ovdje u Munchenu nemam njegovu knjigu pa neću moći biti točan, ali ću pokušati uhvatiti smisao.
U pitanju je problem ili pojam teritorijalizacije. Kad preuzimaš boje okoline jer teritorij djeluje na tebe
Ja sam čovjek koji nikada nije nosio novčanik sa sobom. Naravno, nosio sam novce, ali dokumente rijetko u svom gradu, samo kad bi ga napuštao a i tada sam se znao izvući pred policijom glumeći smetenog i dobroćudnog zaboravka. Prolazilo je jer nisam bio nikada u sukobu sa zakonom i jer moja aljkavost je također proizvod teritorijalizacije.
Diskontinuirana država u zadnjih stotinjak godina, stalni rezovi i novi projekti, rezanje elita svaku deceniju, nemogućnost bilo kakve postojanosti u sustavu, promjena ideologija učinile su od nas neozbiljne tipove koji s pravom shvaćaju poredak na našim prostorima samo kao nešto privremeno, dok ne dođe nova ekipa i ne donese nove ploče sa Sinaja.
Počeo sam nositi torbu ramenu svaki dan. Kupiti ću si ruksak. One male muške pederušice su mi uvijek bile smiješne a sada držim kako nisu dovoljne. Potreban mi je prostor u koji ću staviti sve bitno za moj posao i kretanje u ovako velikom gradu. Postajem kukac koji se služi mimikrijom.
Ne želim biti sličan ovima oko mene ali nemam izbora. Na sličan način su Hercegovci postali šokci za pedeset godina u Slavoniji. Nije u pitanju kultura, iako i ona igra ulogu, važan je teritorij na koji se privikavaš i zaboravljaš onaj iz kojeg si došao.
A ovaj pejzaž oko mene je strašan. Sve je iscrtano. Linije koje označavaju i uređuju kretanje su svuda, tračnice za ljude. Prvih dana sam uredno gazio biciklističke staze koju se asfaltirane i stoje kraj betonskih kocaka za pješake. Biciklisti s brzinama su brzi, moraš paziti, zvone pomalo ljutito ako si na njihovoj stazi.
Na tramvajskim i prigradskim željezničkim stanicama opet leže linije za sigurnost, za ulazak, izlazak, pravci prema stepeništima, smjerovi za grad, za WC –e, staze i staze svuda oko mene.
Svaki dan vozim automobil i isporučujem pakete. Nakon što sjednem u WV Cady, pažljivo ukucavam u navigaciju prvo poštanski broj (u Munchenu ih ima na desetke), potom ulicu i kućni broj na kraju. Na ekranu mi se pojavi debela crvena linija koju bespoštedno pratim do zadanog cilja. Tada slijedi novi cilj i tako do zadnje isporuke.
Na cesti je tek posebno. Malo sam se bojao velikog grada i vožnje u njemu. Ipak sam ja došao iz provincije gdje bih mogao voziti u rikverc cijeli dan. Ali moj strah nema uporišta. Samo prati bijele crte i nemaš problema. Semafora ima na desetke tisuća, a tu je i taj glas koji prati sliku na navigaciji i govori mi, s točnošću do nekoliko metara, kad da skrenem, na koju stranu, kad da se prestrojim u koju traku ili pak okrenem jer gospođa na njemačkom uporno govori; okrenite odmah automobil, idete u krivom smjeru. U prigradskim kvartovima na raskršćima ulica ne postoje bijele linije niti znakovi. Stvar je ovdje još gora jer svi usporavaju u strahu od nedostatka regulacije i nesreća je puno manje.
Kako je uopće moguće se izgubiti u Munchenu? Sustav je stvorio pravila, ona sada simuliraju novi sustav i do koštane srži se drže principa vlastite logike. Nemam izbora, pratim linije i sve manje mislim.
Ne mogu misliti, ne daju mi da skrenem oka s bijelih crta, crvenih boja, mora strelica, pojednostavljenih slikovnih simbola, znakova koji iskaču u principu Pop-app na zaslonu ekrana. Postoje desetak vrsta kanti za recikliranje otpada. Sve je obilježeno i naravno da se kažnjava svaka zloća prema prirodi. A to što je njemačka željeznica premrežila strujnim kablovima deset posto njemačkog neba i tako skrenula vjerojatno na stotine tisuća ptica, uništivši im priliku za prirodnu navigaciju, nema veze. Prosječan Nijemac više provede vremena tjedno razvrstavajući smeće nego s vlastitim sinom.
Gledam pokrivene žene na ulici. Muslimanke skrivaju kosu ili cijelo lice. Kako na njih djeluje teritorijalizacija? Kad poneke izgledaju kao da su još na području bližeg ili daljeg istoka. Ovaj pejzaž sa svojim zakonima ipak lomi sve. One samo formalno drže svoju kulturu vidljivom, a na nogama su tirkizno zelene najkače ili crvene adidasice. Hodaju po tim crtama bez pitanja, nose mobitele sa sobom, šaraju prstima po ekranima i iza tkanina na licama stoji ista tupa ravnodušnost kao i kod drugih.
Ovo društvo je naivno. Kad živite u uređenoj zemlji, kad kontinuitet postane stvarnost i sve je manje mogućnosti za promjene,  tada gubite onaj instinkt za preživljavanje i postanete zaista mali kotačić u dobro podmazanoj mašini. Sustav odgovara za sve a vi odgovarate njemu. Morate samo pratiti, ne misliti, samo slijedite i ne boj te se, jer ako netko ispadne iz tih tračnica odmah se pojavljuje moćna ruka korekcije i vraća ga nazad, među bijele linije.
Sad mi je jasniji fašizam u Njemačkoj. Upravo ta naivnost i slijepo praćenje pravila su mogli dovesti do ovog užasa.
Demokracija ima mogućnost promijeniti stvari svake četiri godine. Ali ako tako uzorno i bez pitanja pratiš svako pravilo, samo je pitanje dana kad će opet netko nasilno donijeti nova pravila, one bijele linije preusmjeriti prema novoj kompoziciji za sve koji ne žele, ne mogu, ne trebaju, za drugačije i koja će čekati na periferiji grada kako bi ih odvezla u novu peć, samo ovaj puta ekološki testiranu.
Nema alternativa. Možda slično, kao u sjajnom Kovačevićevom Balkanskom špijunu (okrečite Beograd) da i ja uzmem kantu za boju i počnem crtati nove linije. Ove bi mogle biti linije bijega, neka postoje i one. Ostajale bi otvorene, išle bi u svim smjerovima, na krajevima bi kao i Jim Carrey u Truman showu, čovjek mogao pošteno zaplakati. Bilo bi to olakšanje, ridanje zbog doživljene podvale i slobode u istom trenutku.
Tko je sretan? Onaj koji ovo vidi ili drugi, koji žive i ne znaju što je horizontu. Sretniji su igraći na ploči, odradi svoj život i ne postavljaj previše pitanja. Ali ako jednom pređeš prag, nema nazad. Možeš samo postati nezadovoljan tip s ruksakom na ramenima, ucijenjen, s kartama za sve vrste prijevoza, pogledom uperenog u pod, u linije, nastaviti kao i svi, pratiti strelice do smrti.

[choosie]

Juliet, Naked... To je zadnje što sam pročitao, inače knjiga je od Nicka Hornbyja, jednog od mojih naj naj pisaca...
I kao u svim njegovim knjigama odiše pozitivom i vedrinom, bez obzira na ne baš veselu tematiku razdvojenosti
roditelja od svoje djece, izoliranjem od svijeta, iskazivanjem svog jada kroz neki vid umjetnosti (glazba, u ovom slučaju)...
I pošto mi je glazba prva životna strast, naravno da mi je ova knjiga tim draža, daleko od današnjeg ekdploatacijskog
svijeta show biznisa, svakakvih x faktora i zvijezda koje pjevaju, jer tamo ionako neće nastupati oni istinski
umjetnici i talenti, jer oni su tamo negdje u svom svijetu, daleko od blještavila reflektora...

"Sljedeći Bob Dylan bi mogao biti tu, ali nitko ga ne bi pogledao" reći će zbog toga Duncan u knjizi, i biti će u pravu...

[sanjarado]

Jedva je držao oči otvorenim dok su se spuštali, sve niže i niže, a onda je iznenada ugledao svetlost koju je prepoznao. Znao je da je svetlost dopirala kroz prozore kuća - crvene, plave i žute svetiljke su blistale sa drveća, u sobama u kojima su porodice stvarale i čuvale sećanja, gde se slavila ljubav.Sve niže i niže, brže i brže. Iznenada je postao sasvim svestan, srećan, isiguran da su oni čekali njega; i da su, takođe, čekali dete. Prvi put je začuo nešto za šta je znao da predstavlja muziku. Čuo je ljude kako pevaju.Učinilo mu se da, sa prostranstava koja je ostavio za sobom, sa mesta koje je napustio, takođe čuje muziku. Ali možda je to, ipak, bio samo odjek.
  Lois Lowey - Čuvar sećanja

[mica90]

"Imaš gomilu sveta koji ne deluje ni po čemu različito od tebe i mene, ali kad ih sve uzmeš đuture, dobiješ ogromnog pomahnitalog umobolnika s državnim granicama i himnom." - "Akrepski odred" Teri Pračet

[Amy]

''Ljubav je sihirbaz, babo. Liječi, krijepi, oplemenjuje. Sve boli, jade, tuge, gorčine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, norme, regule. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono što se čini nemogućim-nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u jednom trenu preobraziti u sretnog čovjeka. Sva sam od ljubavi, babo, a izvan toga ničeg nema.'
' N.Bazdulj-Hubijar ; ''Ljubav je sihirbaz, babo''

[Mirkec]

Dani mi prolaze uzalud. Najljepši izvori dušini presahnuše. Izgubio sam dodir sa svima koji me vole i razumiju, taj spasonosni dodir koji nas krijepi i drži, koji djelima našim daje poticaj i snagu, i življenju našem smisao.
Posve sam otcijepljen. Tonem u zaboravu. Prikriva me žalost. Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba.
Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost.

Ivo Andrić

[Picard]

Nebo na severu zbogom, zbogom zemljo mila,
blaženi ste navek, jer je ovde spila
i korakom gipkim svoga vita tela
trčala je ispod Sunca i Meseca
Lutijena Tinuvijela,
lepša no što mogu reći smrtna deca.
I kad celi svet u propast bude bačen,
rastočen, razvrgnut i unatrag vraćen,
poništen, gurnut u ambis stari –
zalud neće biti, i ništa ne mari
što nestaće suton, zora, voda, stena –
jer jednom na svetu življaše Lutijena.

- Pesma rastanka, Silmarilion, J.R.R. Tolkin

Jedan od retkih slučajeva gde "lokalna" verzija domašuje a možda i nadmašuje originalni engleski tekst. Svaka čast prevodiocu.

[tomo.cekac]

Preporučio bi knjigu (knjige) Steven Kinga - Posljednje uporište.
Ovo je prijevod knjige The Stand, po kojoj je prije tridesetak godina snimljena i mini serija.

Tetralogija o groblju zaboravljenih knjiga Carlosa Ruiza Zafona je odlična. Šteta što nema ekranizacije (navodno je sam autor bio protiv), ali zato se čita u dahu.
Iako se može čitati bilo kojim redom, jer je svaka knjiga za sebe, predložio bi krenuti od prve napisane: Sjena vjetra.
PS. Fermin mi je jedan od najdražih likova ikad.